OPIS IZLOŽBE

 

Retrospektivni pregled rada jednog od najznačajnijih suvremenih hrvatskih umjetnika, Damira Sokića, novo je izložbeno izdanje iz ciklusa prvih retrospektiva koje Galerija Klovićevi dvori producira od 2006. godine (Nina Ivančić, Lovro Artuković, Ivan Faktor, Goran Petercol). Ove izložbe nisu velike po obimu jer ne teže iscrpnom prikazu opusa odabranih autora već povlačenjem kronološke linije pokušavaju razotkriti njegovu specifičnu formativnu misao.

 

Tako i ova izložba sadržava antologijska djela Sokićeva opusa nastala od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas. Od analitičkog i primarnog preko transavangarde i neo-geometrije do instalacija, objekata i najnovijih aproprijacija i assemblagea. Damira Sokića još kao studenta zapazila je likovna kritika (dobiva prvu nagradu na Annalu u Poreču 1974. godine) te je od tada u samom vrhu suvremene hrvatske umjetnosti kao istaknuti protagonist novih avangardi i inovativnih umjetničkih razmišljanja i postupaka. Premda je diplomirao slikarstvo, Sokić se u svom stvaralaštvu služi gotovo svim medijima pokušavajući dokinuti njihove definicijske granice budući da ga isključivo zanima čisti umjetnički govor jer kako sam kaže: umjetnost je stvarnija od stvarnosti.

 

Sokićevo stvaralaštvo uključuje permanentni misaoni proces koji pokušava definirati poziciju umjetnosti unutar civilizacijskih i društvenih aspekata te je u njegovom izrazu odsutna svaka narativnost i deskripcija. Možda je Sokiću najbliži jezik suprematizma (bespredmetnost, bezvremenost – nadmoć umjetnosti) jer premda permanentno ukazuje na njen polivalentan karakter, on dosljedno zastupa tezu da umjetnost treba biti aktualna i pratiti recentna svjetska zbivanja, ali svojom biti i karakterom mora biti iznad društveno–političke aktualnosti. Izložba koja prezentira devedeset radova nastalih od 1975. do danas, završava serijom novih neizlaganih radova naslovljenih  Piši mi.

 

iz teksta Marine Viculin: Strijele Sokićeve:

 

„Piši mi

 

Doživljaj sokićevskih strijela, inkongruentnosti s jedne strane te snažnih kompozicija proizašlih iz povijesnih znanja koji su preduvjet da bismo pomake, poništavanja i ubode uopće vidjeli mogao bi biti promatran kao studium i punctum koji Barthes nalazi na fotografiji. Ali to mi se čini nevažnim, osobni doživljaj ipak mi je snažniji argument u pokušaju razumijevanja Sokićevog posla germixil.

 

Prošle godine napravio je seriju Pisma gdje se prvi puta unutar samog rada, direktno i eksplicitno čuje njegov „glas“. Svaki je objekt popraćen kratkim tekstom-pismom koje počinje s Dragi Roka i završava s Piši mi.

 

To je on! Strijelu je okrenuo prema sebi. Objekti su još slobodniji. Odvojeni od prethodnog vremena, ne nose više ni suprematizam ni neoplasticizam. Plutaju u polju nejasnih asocijacija. Oni su otjelovljeno ono nešto neuhvatljivo. Oni su ready-madei nađeni u napuštenoj tvornici Gredelj, ili fotografija ili komad izolacijskog stiropora. Odabrani, posvojeni, dorađeni kontekstom.

 

Ako je premisa bila da je umjetnost umjetna i da su ispričane priče zalog svjetonazoru, a ne vlastitom životu onda je zaključak sadržan upravo u hrabrim, golim i metafizičnim objektima posljednje serije Sokićevih radova.“        

 

 

Izložbu prati opsežni katalog u kojem je osim reprodukcija svih radova, teksta Marine Viculin publiciran i recentni intervju s Damirom Sokićem:

 

 

Smijem li te pitati o jednoj tvojoj koja mi se čini dobra za obilježavanje vrata kroz koja u ovom razgovoru želim proći: onu kako bi da nisi umjetnik bio kriminalac? Što to, osim što je šala, zapravo znači?

 

 

Ne šalim se. Predobro poznam svoj inatljivi karakter. Ošamućen sam od umjetnosti pa tumaram u tom prostoru i ne sukobljavam se previše s društvom. Trošimo se zapravo na za društvo perifernim stvarima da bi naše ponašanje bilo proglašeno krimenom. Najgore i najbolje što nam se može desiti  je da nas proglase neprilagođenima. U tu se kategoriju inače  gura hrpa mediokriteta ne bi li im aura malo zasvijetlila. Mnoge izložbe žele se takvima prikazati, ne baš pod tim nazivom, osim kod onih besramnih oportunista. To su događaji s etiketom političke korektnosti. U stvari, u umjetnosti si zaštićeno blebetalo, možeš kontinuirano govoriti gluposti, možeš se svađati sam sa sobom, možeš se sakriti kad nemaš što reći pa se transformiran  ponovo pojaviti kad procijeniš da je scena pospana i baš tebe treba. Idealan prostor za muljatore, ali isto tako i za one nesretnike koji su duboko svjesni etabliranih i dominantnih gluposti protiv kojih se troše i zapravo tom borbom realiziraju. Ja mislim da se jedini prostor danas potpune slobode nalazi u terorizmu i poeziji. Ja to mislim ozbiljno i nisam jedini.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *