Izložba Put za Europu / Hoću govoriti o ratu dio je velikog projekta Kulturnog centra Beograda Put Za Europu. Riječ je o nizu izložbi suvremene umjetnosti koje su do sada realizirane u: Palais Porcia, Beč (Put za Europu – Sa Principom ili bez njega), Moderna galerija Likovnih susreta, Subotica (Put za Europu – sa herojima i svjedocima) i Collegum Artisticum, Sarajevo (Put za Europu – Mir, mir, mir…).

 

 

Put za Europu

 

U samo sto godina dogodilo se nekoliko ratova, nekoliko država. Naše osobne povijesti isprepletene su s tim ratovima i državama. Zato je ovo stoljeće preispitivanja identititeta. Europa se (s pravom) razmeće tradicijom i poviješću, ali to kulturno bogatstvo sa sobom nosi i odgovornosti. Pokušaj ujedinjenja Europe je svakako jedan od odgovora na to. Ali, brisanjem granica, briše li se i pitanje identiteta? Zašto mi, s ovih prostora, čitavo stoljeće pokušavamo naći svoje mjesto u toj europskoj obitelji? I to ne političko mjesto, već intimno, osobno tragamo za identitetom, pripadnošću. Put za Europu ne daje odgovore. On pita. Pita umjetnike, sociologe, pisce, povjesničare, arhitekte… Pita pojedince, tko smo mi? Gdje pripadamo? Kako nas je ovo stoljeće ratova oblikovalo? Gdje su ideologije i ideali za koje smo ginuli? Postoji li privatni život izvan politike?

Prošlo je čitavo jedno stoljeće od kada je Princip povukao okidač, stoljeće koje je za sobom ostavilo najveći broj mrtvih, brojne ratove, povijesne dileme oko pitanja heroja i antiheroja, kao i velike geopolitičke promjene. To stoljeće je sada predmet preispitivanja i uglavnom pripada sjećanju. A sjećanje je itekako povezano sa sadašnjošću i budućnošću.

Polazeći od teze da je povijest suvremena „pripovijest“, ona koju živimo, (Ogni storia è storia contemporanea – Benedetto Croce),potreba za stalnim preispitivanjem identiteta, principâ na osnovi kojih djelujemo ili ne i osobne i zajedničke prošlosti ne prestaje. A umjetnost otvara vrata za ovu vrstu ponovnog promišljanja, za život.

Jer život i smrt podjednako pripadaju budućnosti naše egzistencije i umjetnosti.

Cilj Puta za Europu je da kao virtualni vlak pokupi putnike, odvede ih do sljedeće stanice, netko će izići, neko ući, netko nastaviti putovanje… Svaka destinacija je novi doprinos, novo usložnjavanje mreže veza, osobnih priča, promišljanja o politici, identitetu, vlastitom mjestu u svom gradu, državi, Balkanu i Europi.

Projekt Put za Europu je niz izložbi (Beč, Subotica, Sarajevo, Zagreb, Berlin, Beograd) suvremene umjetnosti i diskurzivnih programa (interdisciplinarnog pristupa), čiji će transkripti, zajedno s umjetničkim intervencijama autora koji sudjeluju na izložbama, biti objavljeni u završnoj publikaciji, nakon cjelokupnog planiranog ciklusa.

Sadržaj i forma se mijenjaju ovisno o kontekstu i prostoru budući da nije riječ o putujućoj izložbi, već o nizu „stanica“ vizualnog istraživanja tema principâ, identiteta (osobnog i kolektivnog), odnosa između političkog i osobnog, između povijesti i života.

S obzirom na to da je za međusobno razumijevanje ključna „fuzija horizonata“ (Gadamer), koja ne znači samo dijeljenje iskustva, već i prostora, projekt je međunarodnog karaktera kada je riječ o sudionicima/umjetnicima, ali i kada je riječ o prostorima (stanicama) jer pristup određenoj temi dovodi do dijaloga i boljeg razumijevanja samo u širem kontekstu.

 

 

Hoću govoriti o ratu

 

Prije sto godina Princip je ispalio metak vjerujući u ideju Jugoslavije. Vjerujući u principe. Taj metak je promijenio svijet.

Stoljeće koje obilježavamo i „proslavljamo“ ostavilo je za sobom niz ratova, svaki s većim brojem žrtava od prethodnog. Vrijednost ljudskog života devalvirana je gotovo do besmisla. Pitanje heroja i antiheroja doživjelo je apsolutni trijumf partikularnog interesa.

S povijesne točke gledišta, to stoljeće je sada predmet preispitivanja, uglavnom pripada sjećanju, a ono je itekako povezano s ovim „sada“ i „poslije“ jer život i smrt podjednako pripadaju budućnosti naše egzistencije. A ukoliko pođemo od teze da je povijest zapravo suvremena „pripovijest“, ona koju živimo (B. Croce), potreba za stalnim vraćanjem na prošlost i preispitivanjem identiteta, pojašnjava nam Principe na osnovi kojih djelujemo ili ne u sadašnjosti.

Suočavajući se s ratovima i odgovornošću, suočavamo se stalno sa skoro istim pitanjima, a to su pitanja o osjećaju stogodišnje nes(a)vršenosti, onemogućavanja napretka, vrijednosne konfuzije i identiteta (osobnog i političkog).

Gdje pripadamo? Kako nas je ovo stoljeće ratova oblikovalo i utjecalo na naše živote? (radovi Srđana Keče, Aleksandra Jestrovića Jamesdina, Dejana Kaludjerovića) Jesu li nam isti tzv. „okidači“ za nevoljno sjećanje s kojim se moramo suočiti da bismo nastavili dalje? I jesmo li spremni da kroz ovu simulaciju sjećanja budemo otvoreni za kritičko promišljanje u odnosu na ponuđene narative iz nedavne prošlosti? (radovi Darinke Pop-Mitić, Vladimira Miladinovića, Siniše Ilića, Ibre Hasanovića)  U kojim oblicima je nasilje preživjelo? (radovi Milice Tomić) Kakav je naš javni prostor danas? (radovi Uroša Đurića, Aleksandra Jestrovića Jamesdina, Ane Nedeljković i Nikole Majdaka Jr.) Gdje počinje, a gdje završava jedna ideologija? (radovi Ivana Grubanova, Vlatke Horvat) Zašto je važno govoriti o ratu? (rad Lane Čmajčanin i Adele Jušić) Protiv čega i kako se danas borimo? (radovi Nemanje Cvijanovića).

Kao i uvijek, za naći odgovore će svatko morati uložiti vlastiti napor, ali vjerujemo da je i ova izložba u Zagrebu jedan korak dalje u promišljanju stogodišnjeg gnjeva koji preživljava širom Europe. Činjenica da je riječ o zajedničkoj inicijativi kulturnih institucija Srbije i Hrvatske govori u prilog gore navedenoj ideji.

 

 

 

 

 

Jer pokazalo se (tačno, tačno, tačno) da

 

Ubojice nose noževe

 

Neubojice topove.

 

Praska snažno nebo psalam IKS utopiji

 

I tko će korigovati napadaj na sotonu.

 

Tko?

 

(B-pesma-B, Dragan Aleksić, 1921.)

 

 

 

 

 

Pojedinac. (I zato, hoću govoriti o ratu u prvom licu jednine)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *